Historija RMU "Đurđevik"

Rudnik „Đurđevik“ do Drugog svjetskog rata

Prve tone uglja iz đurđevičkog ugljenokopa iskopane su 1936. godine kada Akcionarsko društvo „Kroacija“ počinje eksploataciju uglja u jami „Suhodanj“, a ubrzo zatim i u jami „Frelih“. Kao i u svim tadašnjim rudnicima u Bosni i Hercegovini, ali i šire, i u Rudniku „Đurđevik“ rad je bio težak i naporan. Električne energije nije bilo, pa se umjesto nje osvjetljavanje vršilo pomoću lokomobilskih kotlova, dok se na samom početku jamske eksploatacije provjetravanje vršilo pomoću žarećih peći.

Ovaj ugljenokop je bio pod jakom kontrolom i velikim uticajem preduzeća „Kroacija“ iz Živinica. U želji za što većim profitom, akcionari i preduzimači su radnike mizerno plaćali. Pored malih nadnica i ostali životni uslovi su bili veoma teški, a postupci vlastodržaca prema rudarima su bili surovi i nehumani. Težak život i ekonomski uslovi u rudniku primorali su rudare „Đurđevika“ da se organizuju i stupe u borbu za bolje i humanije uslove rada, ali i bolje uslove života. S tim ciljevima rudari „Đurđevika“ su 30. juna 1938. godine održali sindikalni sastanak i tom prilikom osnovali Podružnicu jugoslovenskog radničkog savjeta tzv. JUGORAS. Iako je bio režimski, Savez rudarskih radnika - JUGORAS je u odnosu na neke nacionalističke sindikate bio dosta aktivan u zaštiti radničkih prava. Na svom prvom sastanku ovaj sindikalni savez je raspravljao o ekonomskom položaju đurđevičkih rudara i donio odluku, da se zbog veoma niskih nadnica i teških životnih i radnih uslova, organizuje i povede štrajk. Tako je 2. avgusta 1938. godine u 15 sati prilikom promjene smjena, počeo štrajk obje jame Rudnika „Đurđevik“. U izvještaju sreskog načelnika iz Tuzle koji je upućen Kraljevskoj banskoj upravi u Sarajevu zapisano je da je „U Rudniku 'Đurđevik' drugog avgusta 1938. godine neočekivano izbio štrajk. Članovi Odbora Podružnice JUGORAS-a su zaposjeli jame Rudnika i rudarima druge smjene onemogućili da stupe na posao“. Čim su doznali za štrajk iz Živinica su u Rudnik „Đurđevik“ stigle dvije jake žandarmerijske patrole i sreski činovnik koji se službeno zatekao u opštini Živinice. Ispitujući uzroke koji su rudare natjerali na štrajk – sreski činovnik je dobio odgovor da je pomenuti štrajk organizovan po naređenju Podružnice JUGORAS-a iz Tuzle. Prema d obijenim informacijama, navodno, sekretar Podružnice u Tuzli, Huso Tinjić je naredio članovima Podružnice JUGORAS-a iz rudnika „Đurđevik“, da tog dana nikoga ne puštaju na posao. Kao glavni razlog štrajka rudari navode to što je „preduzeće prije kratkog vremena otkazalo posao petnaestorici radnika a štrajkači traže da se isti vrate na posao“. Na ponovno upozorenje sreskog činovnika da rudari prema važećim propisima treba da nastave posao, predsjednik Odbora Podružnice JUGORAS-a, Džemal Goletić je odlučno odbio, uz obrazloženje da po cijenu života neće dozvoliti rad u jami dok se njihovim zahtjevima ne udovolji. Rudari su na poziv o štrajku mirno prihvatili i vratili se kućama.

O štrajku u „Đurđeviku“ telefonski je obaviješten i sreski načelnik iz Tuzle koji je sa žandarskim pojačanjem i vodnikom žandarmeriskog puka odmah stigao u Đurđevik. Poslije dužeg saslušanja pobunjenih rudara i razloga njihovog štrajka, sreski načelnik je rekao da oni rudari koji su voljni da rade mogu to učiniti, i da ih u tome niko ne smije sprečavati, a oni rudari koji ne žele da prihvate posao mogu se odmah udaljiti iz rudnika.

Međutim, već sljedećeg dana, 3. avgusta, 1938. godine sreski načelnik u Tuzli iz Đurđevika dobija telefonski izvještaj u kome se navodi da je u treću smjenu na posao došlo samo sedam rudara, a drugog dana u prvu smjenu se javilo trideset i pet rudara, koji su u sedam sati ujutro počeli sa radom. U vrijeme štrajka u rudniku je bilo uposleno oko 400 rudara, a u štrajku je učestvovalo oko 100 rudara, dok su ostali otišli kućama, pa se smatralo da nisu učestvovali u štrajku. Tri dana nakon štrajka sreski načelnik je iz Tuzle uputio izvještaj Kraljevskoj banskoj upravi u Sarajevo o stanju u Rudniku „Đurđevik“. Izvještaj je zaprimljen pod brojem 1800/38, a u njemu se navodi podatak da se od prekida rada pa do 8.avgusta na posao u rudnik javilo dvije trećine rudara. Od 70 rudara koji su poticali izvan Tuzlanskog regiona na posao se javilo njih petnaest. Kada su primili obračun plaća većina tih rudara „stranaca“ je napustilo rudnik uz obećanje da će se vratiti na posao kada se prilike u rudniku smire. Na upražnjena radna mjesta uprava Rudnika je, nakon tri dana od obustave rada, primila trideset novih radnika. U pomenutim izvještajima se još navodi da za vrijeme štrajka nije bio narušen red i mir pa su žandarmerijske patrole iz drugih mjesta, a koje su bile prisutne u Đurđeviku, povučene dok je ostala još samo žandarmerijska patrola iz Živinica.

Tako je pod pritiskom i prijetnjama ugušen taj avgustovski rudarski štrajk, ali je on imao velikog značaja, jer su rudari prvi put organizovano štrajkovali zbog niskih dnevnica i teških uslova rada.

Zbog teške ekonomske krize u svijetu, koja se reflektovala i na prostore Bosne i Hercegovine, u godini 1939-oj iz Rudnika „Đurđevik“ je otpušten veći broj radnika, pa za izvjesno vrijeme je došlo i do prekida proizvodnje uglja u svim Đurđevičkim jamama. O ovom prekidu rada rudnika govori i izvještaj sreskog načelnika broj 3405 od 16. februara 1939. godine upućen Kraljevskoj banskoj upravi u Sarajevo u kome se kaže da je 13. februara 1939. godine u Rudniku „Đurđevik“ na izvjesno vrijeme došlo do prekida proizvodnje uglja. Uprava Rudnika je 13. februara iste godine zatražila da se obezbijedi veći broj žandarma, kako bi mogli intervenisati u slučaju da se rudari pobune, kada im se saopšti odluka o prekidu proizvodnje uglja. Pred početak prve smjene 13. februara 1939. godine u Đurđevik je stigao veći broj žandarma spremni da na svaku eventualnu pobunu rudara intervenišu po hitnom postupku. Međutim, prekid rada nije trajao dugo tako da su rudari ubrzo počeli sa radom istim intenzitetom kao i ranije.

Ovakva ekonomska, društvena i politička previranja, vlasnici nad proizvodnjom uglja, su vješto koristili pokušavajući manipulisati radnicima po nacionalnom osnovu. Tako je u junu iste godine formirana još jedna sindikalna podružnica sa nacionalnim predznakom. Riječ je o sindikalnoj podružnici Hrvatskog radničkog saveza. Od ove sindikalne organizacije radnici rudnika nisu imali nikakve koristi jer je ona više zavađala radnike po nacionalnom osnovu nego što im je pružala bilo kakvu pomoć u rješavanju nagomilanih problema.

U toku 1940. godine nije bilo značajnih događaja u Rudniku „Đurđevik“. Ali već 4. febrara 1941. godine, pred sam početak ratnih dešavanja na prostorima tadašnje države, u rudniku izbija novi štrajk. Komandir žandarmerijske stanice u Živinicama je aktom broj 214 od 5. februara 1941. godine izvijestio Kraljevsku bansku upravu u Sarajevu da je 4. 2. 1941. godine u 7 sati ujutro stupilo u štrajk oko 800 radnika zaposlenih u Rudniku „Đurđevik“ kod Živinica. Do štrajka je došlo zbog toga što je u „konzumu“ braće Marković, iz kojeg su se rudari snadbijevali životnim namirnicama, nestalo narodnog brašna, a kojeg je po ugovoru trebalo da ima dovoljno. Istog dana je u „konzum“ nabavljeno 2.500 kilograma narodnog brašna. Uprava rudnika je obećala da pomenutog brašna u buduće neće nestajati pa je štrajk 5. februara 1941. godine i prekinut.

Ovo je bio posljednji štrajk rudara rudnika do početka ratnih dejstava u Drugom svjetskom ratu na bosanskohercegovačkim prostorima.

Ako se sagledaju proizvodni rezultati u tom periodu može se zaključiti da proizvodnja uglja nije bila na visokom nivou zbog primitivnog načina jamskog otkopavanja. U periodu 1939-1940. godina putem jamske eksplatacije u Rudniku „Đurđevik“ je proizvedeno 286.640 tona uglja.

Rudnik „Đurđevik“ u toku Drugog svjetskog rata

Četrdesetih godina XX stoljeća sve su se više rasplamsavala ratna dejstva, tako da su se približavala i na prostore Kraljevine Jugoslavije, a u njenom sklopu i u našoj zemlji Bosni i Hercegovini. Da bi izbjegla rat Vlada Kraljevine Jugoslavije je potpisala sporazum o pristupanju Trojnom paktu što je do izražaja došla sva trulost tadašnjeg režima. Međutim, državni udar te masovne demonstracije širom zemlje s jakim antifašističkim nabojem promijenile su stav Njemačke prema Jugoslaviji. Šestog aprila 1941. godine Kraljevina Jugoslavija je napadnuta i za veoma kratko vrijeme je bila okupirana. U sklopu okupacije Jugoslavije izvršena je i okupacija Bosne i Hercegovine tako da je tom prilikom izvršeno i razgraničenje između neprijateljskih interesnih sfera. Njemačkoj su pripale sve važnije privredne regije, a među njima i Tuzlanska regija u sklopu toga i Živinice. Nedugo zatim došlo je do sukoba između Njemačkih i Italijanskih interesnih sfera. Italijani su težili da se cjelokupni teritorij Bosne i Hercegovine priključi njima, dok je Njemačka zagovarala njeno priključenje tek formiranjem Nezavisne Države Hrvatske. Tako je oživljena ustaška ideja o „velikoj Hrvatskoj“. Unutar Bosne i Hercegovine stanje je bilo dosta usložnjeno. Po formiranju Nezavisne Države Hrvatske četnici su krenuli u osvajanje teritorija uz ideju da se Srbiji priključi „celo etničko područje na kome Srbi žive“. Sticajem raznih okolnosti glavne borbe u toku Drugog svjetskog rata su se odvijale, upravo, na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Na samom početku rata, Bosna i Hercegovina je bila opterećena mnogim unutrašnjim problemima. Unutar zemlje je vladala velika nacionalna netrpeljivost. Veći dio srpske i hrvatske populacije se zalagalo za teritorijalno razbijanje i nestanak Bosne i Hercegovine s političke karte Evrope. U samom početku rata nova ideologija se zalagala za borbu protiv neprijatelja i oslobađanje zemlje, definišući svoje ciljeve u formi borbe za bratsvo i jedinstvo. Jačanjen NOP –a sve se više učvršćivala nova vlast na čitavom teritoriju Jugoslavije, ali i Bosne i Hercegovine. Potom je uslijedilo zasijedanje AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a i definisanje uređenja buduće društvene zajednice.

Prvih nekoliko mjeseci po okupaciji njemačke vojne snage su se stacionirale i na području općine Živinice. Već u ljeto 1941. godine Nijemci su počeli graditi barake za svoje potrebe. Početkom naredne godine te barake su bile potpuno završene. Osim u samom gradu Nijemci su imali svoja isturena uporišta u Donjim Dubravama i Đurđeviku. Još prije ulaska Nijemaca u Živinice, u gradu je djelovala jedna ustaška grupa koja je počela uspostavljati vlast i postavljati straže za obezbjeđenje preduzeća i magacina.

Jačanjem NOP-a stvarali su se i uslovi za oslobođenje Živinica. Prvo oslobođenje Živinica se dogodilo početkom oktobra 1943. godine a konačno oslobađanje je bilo polovinom septembra 1944. godine.

Iako je buktao rat svom žestinom proizvodnja u Rudniku „Đurđevik“ tokom 1941. i 1942. godine nije prestajala. Nova, okupaciona vlast je svim silama nastojala da se proizvodnja u rudniku poveća jer je to bila bitna sirovina za potrebe ratne industrije. Iz tog perioda sačuvan je i podatak o proizvodnji uglja. Tako je mjesečna proizvodnja za april 1942. godine za dvadeset radnih dana (nije se radilo deset dana) iznosila 4.102 tone mrkog uglja. U to vrijeme na području bazena „Đurđevik-Banovići“ radili su državni rudnici „Banovići“, „Radina“ i „Litva“ i posjednički rudnici „Begov Potok“ i „Đurđevik“. Pomenutog aprila iz ovih rudnika je izvezeno ukupno 11.074 tone uglja. Ovdje treba napomenuti da su skoro sve jame bile otvorene na izdancima slojeva, na područjima koja su bez razlike imala sve uslove da se razvijaju u površinske kopove velikih razmjera.

Otkopavanje je vršeno putem prečnih metoda. Umjesto obloge prema starom radu i stropu, ostavljen je stup uglja, dok je otkop napredovao. I stupovi su trebali biti vađeni prilikom povlačenja, ali do toga nije dolazilo, već je obično sav taj ugalj ostajao u ruševinama otkopa. Posljedice ovakvog rada su bile više nego katastrofalne jer je ugalj ostajao u ruševinama otkopa. Usljed takvog načina rada požari su bili redovna pojava.

Treći štrajk đurđevičkih rudara desio se 29. avgusta 1942. godine a uzrokovan je obustavom deputata uglja. Iako je štrajk trajao dva dana zahtjevi rudara nisu ispoštovani. O ovom štrajku rudara, pisanih tragova nema, ali se iz usmenog kazivanja moglo doći do zaključka da je „povod štrajka bio ukidanje deputata uglja. Međutim, rudarski zahtjevi su bili usmjereni i u traženjima povećanja veoma niskih nadnica, kao i zahtjevi za boljim snadbijevanjem kako rudara tako i njihovih porodica. Organizacija štrajka je bila dobro isplanirana. Određeni su pregovarači u ime štrajkača sa upravom rudnika i vlastima. Rudari prve i druge smjene su došli u krug rudnika prije sedam sati. Međutim, nisu se uputili na redovan posao već na obustavu rada. Njima se pridružila i treća smjena rudara koja je upravo u to vrijeme izlazila iz jame“. Dok je trajao štrajk rudara u Živinicama su obaviještene žandarmerijske jedinice koje su uz pomoć žanadrmerije iz Tuzle opkolile rudare. Uprava Rudnika nije udovoljila zahtjevima rudara. Uz pomoć njemačkih snaga žandarmerija je oko pet stotina rudara privela u napuštene radničke barake i tu ih pod jakom stražom držala cijelu noć. Sljedećeg dana, uz saopćenje da im se zahtjevi neće udovoljiti, najagilnije štrajkače, njih dvadeset, su žandarmi odveli u tuzlanski zatvor. Nakon ovih dešavanja proizvodnja u rudniku je nastavljena. Pritisci, ucjene, otpuštanje s posla, u to vrijeme, u rudniku je bila svakodnevna pojava.

Polovinom 1943. godine jačanje partizanskih jedinica u mnogim bitkama reflektovalo se na Rudnik „Đurđevik“. Naime, 2. jula 1943. godine u rudnik stižu jedinice VII Krajiške udarne brigade i uništavaju sve instalacije u rudniku. Minirali su ulaz u jamu pa je time i sama jama bila potopljena. Potapanjem jame proizvodnja je prestala. Ovakvo stanje u rudniku je ostalo sve do završetka rata.

Spomen ploča

Rudnik „Đurđevik“ u periodu socijalističke izgradnje

Odmah po završetkuz Drugog svjetskog rata, započete su brojne aktivnosti usmjerene na otklanjanje posljedica ratnih razaranja. Prve godine po oslobođenju u Bosni i Hercegovini je zabilježen veliki entuzijazam koji se iskazivao obnovom i izgradnjom zemlje. Velika radna pobjeda je zabilježena već 1946. godine, kada je izgrađena pruga Brčko-Banovići u dužini od 90 kilometara. Ona je i izgrađena s primarnom namjerom transporta uglja iz tuzlanskih ugljenokopa.

Međutim, neposredno po oslobođenju Tuzle a time i Živinica Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, Odjeljenje za narodnu privredu i rudarstvo, pod brojem 69 od 14 oktobra 1944. godine tražilo je izvještaj i o stanju u rudnicima tuzlanskog bazena. Pod stavkom 6 istog zahtjeva je stajalo „Iz Rudnik 'Đurđevik' trebaju izvijestiti šta je urađeno na njihovom rejonu. Da li su stvorene nove jame i sa kakvim izgledom. Kako je stanje stare jame u Đurđeviku i da li ima mogućnosti za proizvodnju. Za sve radnike ima se izvijestiti stanje alata, glavnog potrošnog materijala, kako stoje sa radionicama, nadzornicima, te tehničkim i nadzornim osobljem. Šta je sa opskrbom tog osoblja? Treba uopće izvijestiti o svim prilikama i pitanjima koja nisu spomenuta, a mogu se iz njih izvesti zaključci“.

U odgovoru na ovaj zahtjev, Oblasni narodni oslobodilački odbor je izvijestio da „Banovićko-đurđevički bazen mrkog uglja sa rudnicima Banovići, Mušići, Radina, Begov Potok i Đurđevik je zbog rata potpuno obustavio proizvodnju, sva postrojenja su uništena, a industrijska pruga Živinice-Banovići onesposobljena..“. Očito obnavljanje rudnika nije bilo u prvom planu jer su se još odvijala ratna dejstva.

Tek po konačnom oslobođenju zemlje pristupa se intenzivnijem obnavljanju rudnika. Međutim, oštećenje Rudnika „Đurđevik“ je bilo u velikom procentu. Prema nekim tadašnjim procjenama ovaj rudnik je bio oštećen sa procentom oko 80% što je govorilo da se proizvodnja i nije mogla brzo pokrenuti. Krajem septembra 1945. godine počela je izgradnja dalekovoda prema Đurđeviku što je bio jedan od bitnih preduslova za daljnju obnovu rudničke proizvodnje. U cilju utvrđivanja rezervi uglja vrše se intenzivna geološka bušenja za preorjentaciju načina proizvodnje uglja, prvenstveno na površinsku eksploataciju. Tako je npr. prilikom geološkig bušenja u jami „Kažalj Potok“ ustanovljeno da se svega na 35-om metru dubine nalazi izuzetno kvalitetan ugalj što je bio signal da se na tom lokalitetu može vršiti ekspoatacija uglja metodom površinskog otkopavanja. Tako je već 30.6. 1946. godine obustavljen rad u jami „Kažalj Potok“ da bi se već 1.8. 1946. godine pristupilo pripremnim radovima na otvaranju površinskog kopa. Prvu postratnu, proizvodnu, godinu Rudnik „Đurđevik“ je obilježio sa proizvodnjom od 10.128 tona uglja, da bi već naredne 1947. godine bilo proizvedeno 90.863 tona uglja, a 1948. godine 101.341 tona. Tokom 1949. godine počinje proizvodnja uglja i na lokalitetu površinskog kopa „Živčići“ i uz „Kažalj Potok“ Rudnik „Đurđevik“ dostiže proizvodnju od 129.316 tona uglja.

Sa razvojem rudnika stvoreni su i preduslovi za razvojem infrastrukturnih objekata. Tako na primjer, u u periodu do 1955.godine niču značajni infrastrukturni objekti na području općine Živinice. Gradi se asfaltni put prema Dubravama u dužini od 4 kilometra, upravna zgrada Rudnika „Đurđevik“,sa gardarobom i kupatilom, a dvije godine poslije (1957) u Đurđeviku počinje se graditi zdravstvena ambulanta. Intenzivniji razvoj kako općine Živinice, tako i Mjesne zajednice Đurđevik odvijat će se u narednim desetljećima.

U organizacijskom pogledu Rudnik „Đurđevik“ posluje u sastavu rudnika uglja „Tito“ Banovići, a od oktobra 1959. godine postaje pogon tog rudnika. Tom prilikom je i izabran prvi pogonski Radnički savjet kao neposredan oblik upravljanja Rudnikom. Značajni koraci ka proširenju kapaciteta i povećanju proizvodnje uglja u Rudniku „Đurđevik“ preduzimaju se tokom 1960. godine. Ležište sa oko 60 miliona tona veoma kvalitetnog uglja pružalo je realne mogućnosti, da uz određena ulaganja, dostigne povećanje proizvodnje uglja u kapacitetu od 2.000 tona dnevno. U tom pravcu početkom šezdesetih godina XX stoljeća na području Đurđevika počinje izgradnja kapitalnih objekata a u vezi sa ovim Rudnikom. To se prvenstveno odnosi na prerađivačke kapacitete, zatim izradnja vertikalnog okna Jame „Đurđevik“, kojim će se obavljati cjelokupni transport kako uglja, repromaterijala tako i ljudstva. Počinje gradnja seperacije na principu teškotekućinskog pranja uglja. Planirana je i izgradnja pruge normalnog kolosijeka na relaciji Đurđevik-Živinice. Pomenuti objekti su završeni tokom 1967. godine da bi naredne 1968. godine bila ostvarena, do tada, rekordna proizvodnja u iznosu od 453.651. tone uglja.

Uporedo sa povećanjem proizvodnje uglja u to vrijeme se intenzivno radi i na novom načinu ustrojstva rudnika. U tom pravcu se vrši integracija Radnih organizacija „Tito“ Banovići i „Kreka“ Tuzla u jedinstven rudarski kolektiv. Integracija ovih Radnih organizacija u jedinstven rudarski kolektiv, Titovi rudnici „Kreka-Banovići“ počinje 1969. godine. Rudnik „Đurđevik“ u okviru ovoj jedinstvenog preduzeća posluje kao osnovna organizacija udruženog rada. U ovakvoj organizacionoj šemi Rudnik „Đurđevik“ egzistira sve do 1977. godine. Tokom, te godine, izvršene su značajne organizacione promjene u skladu sa važećim Ustavom i Zakonom o udruženom radu. Naime, tada dolazi do udruženja radnih organizacija „Kreka-Banovići“ sa srednjobosanskim rudnicima i transformacijom u složeni sistem „Titovih rudnika uglja“ u Tuzli. U tom složenom organizacijskom sistemu Rudnik „Đurđevik“ prerasta iz OOUR-a u Radnu organizaciju sa OOUR-ima Površinski kop „Višća“, Jama „Đurđevik“ i Radna zajednica „Zajedničke službe“ sa 1320 zaposlenih radnika.

I upravo tih godina započinje prava ekspanzija rudnika. Nabavkom savremene mehanizacije proizvodnja uglja se drastično povećava. Tako izvoz uglja na inostrano tržište raste sa simboličnih 6.243 tone na zamašnih 108.002 tone uglja raznovrsnog asortimana. Tada počinje i izgradnja suhe seperacije uglja u Donjoj Višći. Također na istom lokalitetu niče nova zgrada velike servisne radionice čija će namjena biti servisiranje uslužnih djelatnosti za održavanje i remontovanje visokoproduktivne mehanizacije za potrebe eksploatacije uglja na površinskim kopovima. Proširenjem obima djelatnosti stvoreni su uslovi formiranja još tri OOUR-a. Riječ je o: OOUR-a Seperacija „Višća“, „Rudarsko-građevinski i istražni radovi“ i „Održavanje i remont“ kao i Radne zajednice „Društveni standard i ishrana radnika“ i odmaralište „Đuro Salaj“-Gradac na moru.

Godine 1981. otvara se novi površinski kop na drugom lokalitetu koji će poslovati u sastavu Rudnika „Đurđevik“. Naime, te godine se počinje sa eksploatacijom uglja na Površinskom kopu „Bašigovci“. Proizvodnja uglja na ovom lokalitetu će se odvijati sve do 1985. godine.

Svoj jubilej pedeset godina rada i postojanja, Rudnik „Đurđevik“ je dočekao kao Radna organizacija u velikoj porodici SOUR-a „Titovi rudnici uglja“ u Tuzli. U Radnu organizaciju, Rudnici mrkog uglja „Đurđevik“, udružene su četiri proizvodne osnovne organizacije udruženog rada, i to: Površinski kopovi „Višća“, Jama „Đurđevik“, „Održavanje i remont“ i Seperacija „Đurđevik“, a za obavljanje poslova od zajedničkog interesa formirane su dvije radne zajednice i to: Radna zajednica „Zajedničke službe“ u okviru koje su i poslovi Društvene ishrane radnika i Radna zajednica Odmaralište „Đuro Salaj“ – Gradac na moru. Tada je u Rudniku „Đurđevik bilo uposleno preko 2.300 radnika, a godišnja proizvodnja je bila oko 1,5 miliona tona mrkog uglja.

Ovakav način organizovanja Rudnika „Đurđevik“ ostaje sve do 1989. godine kada je izvršeno brisanje iz evidencije RO Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ u Đurđeviku a registruje se kao Društveno preduzeće Rudnici mrkog uglja „Đurđevik“ u Đurđeviku.

Rudnik „Đurđevik“ u vrijeme agresije i postratni period

Početak agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine način organizovanja Rudnika „Đurđevik“ ostaje isti kao u predratnom periodu, sve do 1994. godine kada se osniva Društveno preduzeće Rudnici uglja Tuzla u čiji će sastav ući i Rudnik „Đurđevik“. Rješenjem Kantonalnog suda Tuzla od 31.12. 1998. godine izvršen je upis organizovanja preduzeća nastalog podjelom D.O.O. Rudnici uglja Tuzla, tako da naziv glasi Rudnici uglja „Kreka-Đurđevik“ d.o.o. Tuzla. Međutim, zbog teškog načina organizovanja ponovo dolazi do razdvanja đurđevičkog ugljenokopa od rudnika „Kreka“ tako da Rudnik „Đurđevik“ ponovo egzistira kao samostalni privredni subjekat kada se registruje kao Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. Živinice.

Svoj jubilej sedamdeset i pet godina postojanja i rada Rudnik „Đurđevik“ dočekuje kao Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. Đurđevik u sastavu Javnog preduzeća Elektroprivreda BiH d.d. – Sarajevo. U vremenu agresije na Bosnu i Hercegovinu od strane Vlade, Odlukom broj 02-111-343/99., mnoga tadašnja preduzeća su proglašena od posebnog značaja za odbranu Republike Bosne i Hercegovine. I Rudnik „Đurđevik“ je proglašeno preduzećem od posebnog značaja za odbranu Republike Bosne i Hercegovine. Od 1985. godine pa naredne četiri godine proizvodnja uglja u ovom ugljenokopu počinje da opada da bi se 1989. godine ista došla do nivoa od preko 1,5 miliona tona mrkog uglja. Početak ratnih dejstava i raspadom bivše državne zajednice mnogi rudari su stali u redove Armije Bosne i Hercegovine da brane svoju domovinu. Skoro svi proizvodni kapaciteti staju. Proizvodnja uglja na površinskim kopovima prestaje u potpunosti a nešto proizvodnje se ostvaruje podzemnom eksploatacijom. Najkritičniji period za đurđevičke rudare jeste 1994. godina. Te godine iz Jame „Đurđevik“ proizvedeno je svega 10. 523 tone uglja. Tek po završetku ratnih dejstava uz konsolidaciju Rudnika počinje i da se povećava obim proizvodnje, da bi u 2010. godini taj obim dosegao nivo od 523004 tone mrkog uglja.


Rudari Rudnika mrkog uglja Đuurđevik u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije

Spomen ploča

Politička previranja devedesetih godina XX stoljeća imala su uticaja i na stanje u Rudniku „Đurđevik“. Sve se više osjećala napetost u Jugoslaviji a tenzije u političkom i društvenom životu sve više dolazile do izražaja. Razbuktavanje ratnih dejstava u Hrvatskoj osjetilo se i u Bosni i Hercegovini, pogotovo na području Tuzlanske regije. U ljeto 1991. godine, po Odluci Savjeta za narodnu odbranu opština Tuzlanske regije, regruti sa područja sjeveroistočne Bosne su odbili odazvati se pozivu tadašnje JNA za odlazak na ratište u Hrvatsku (Vukovar). Što se sve više rat razbuktavao sve je bilo više paravojnih formacija na teritoriji Bosne i Hercegovine. Od ljeta 1991. godine kada je na području sjeveroistočne Bosne formiran Štab Patriotke lige, otpočinje i organizovana priprema od agresije na Bosnu i Hercegovinu. Prvi sastanak Patriotske lige za područje sjeveroistočne Bosne, upravo se, održao u Živinicama. Tada su i formirane prve jedinice Patriotke lige (25.11.1991.) u Živinicama. Početkom 1992. godine sve je više patriota koji se priključuju u aktivnostima oko nastupajuće agresije. U svim Mjesnim zajednicama dolazi do formiranja mjesnih straža, koji su bili slabo naoružani, ali s velikom hrabrošću i odlučnošću da se suprotstave agresoru na njihovu domovinu. U svim ovim aktivnostima veliku ulogu su imali i rudari. Kod njih je još više dolazila do izražaja poznata rudarska solidarnost ali i hrabrost da se stane na branik domovine. Već početkom aprila 1992. godine počinju da se formiraju i prve jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine u čiji sastav ulazi i veliki broj rudara. Rudari Rudnika „Đurđevik“ su se dobrovoljno prijavljivali u jedinice Armije BiH. U radnoj obavezi su ostali samo oni koji su bili potrebni za održavanje proizvodnje za očuvanje energetskog sistema na slobodnoj teritoriji. Kroz jedinice Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, koje su branile zemlju od agresije (Armija i MUP) prošlo je oko 600 rudara Rudnika „Đurđevik“. Braneći Bosnu i Hercegovinu poginulo je 32 rudara Rudnika „Đurđevik“, a veliki broj ih je ranjavanjem postalo ratnim vojnim invalidima, odnosno invalidima rada. Njih trideset i dva su položili svoje živote za odbranu domovine i nikada više neće dolaziti u krug Rudnika na posao u jamu , kop ili seperaciju. Kao skromni znak zahvalnosti na samom ulazu u krug Rudnika (Đurđevik- Višća) postavljena je spomen ploča poginulim rudarima u odbrani Bosne i Hercegovine od strane agresora. I u ovoj Monografiji njihova imena će biti zapisana kao trajni znak da se nikada ne zaborave.

Spomen ploča

Poginuli rudari:

1. Jagodić Salih 9. Hamzić Hajraga 17. Ćejvanović Mehmedalija 25. Fejzić Samir
2. Jagodić Šahim 10. Mahmutbegović Imšir 18. Muminović Šahbaz 26. Hasanović Asif
3. Salkanović Rahman 11. Mahmutbegović Izet 19. Sakić Sakib 27. Aljić Hazim
4. Imamović Nevres 12. Mustafić Nusret 20. Zenunović Refik 28. Delić Mumin
5. Memagić Zijad 13. Arslanović Sinan 21. Halilović Said 29. Hasić Salkan
6. Vejzović Bećir 14. Džinić Said 22. Hodžić Mevludin 30. Rahimić Ramiz
7. Andrić Milenko 15. Ikanović Nurdin 23. Gutić Hariz 31. Hodžić Salko
8. Selimović Taib 16. Pavić Šiman 24. Iličić Ivica 32. Jagodić Esed